I babuška i boginja su sebične. U čemu je razlika?
Svijest babuške fokusirana samo na fizičku dimenziju. Stoga je njezina sebičnost materijalne prirode. A materijalni svijet je dualan i ograničen. Pa jednoj babi svane tek kada drugoj smrkne. Baba se uvijek najprije pobrine za vlastitu stražnjicu. I nikad joj nije dosta. Dupeglavci hoće još više, više i više. Ako nakon toga nešto ostane, a taj ostatak ne može prodati, onda će ga pokloniti onome tko joj može dati nešto zauzvrat. S okrutnošću, koju njezina sebičnost i škrtost imaju prema potrebitima, može konkurirati još samo njezina rasipnost. Svijet koji ona proizvodi je svijet borbe, nadmetanja i posjedovanja. Svijet jače babetine. Njezino više je manje za svijet.
Svjesnost boginje se širi i na nematerijalnu razinu. Stoga je njezina sebičnost duhovne prirode. I zato… Ona ne može u sebi pronaći više mira a da se on onda još više ne prelijeva i na ljude oko nje. Ona ne može osloboditi više radosti a da to ne razveseli njen svijet i sve u njemu. Ona ne može emitirati više ljubavi a da ta ljubav ne „zarazi“ i njezinu okolinu. Ona ne može zračiti više ljepote, a da ta ljepota ne nahrani sve oko nje. Ona ne može proizvesti više snage a da pritom ne osnaži i druge… Njezino više je više za sve.
Srećom, ta nevidljiva dimenzija uzrok je vidljivoj. Razotkrivanje njezine prostranosti i hranjivosti u vlastitoj svijesti ruši materijalističke koncepte nedovoljnosti i uskraćenosti. Sebičnost boginje čini babušku nesebičnom. 