Neutaživa žeđ za znanjem ostavila je iza mene metre polica pročitanih knjiga te bezbrojne radionice, predavanja, druženja, razgovore, poglede.
A onda sam, jednog dana, sve to pogurala u stranu. I ostala sa sobom. Sama. Zagledala se sebi u oči i zapitala: tko sam? Potom sam oči zatvorila. Da se bolje vidim. I zaronila.
Našla sam se u… prostoru. A prostor je jedna praznina… puna… boja. To prostranstvo boja…to je… duša. I tu sam oduvijek i bila. Samo nisam bila svjesna te perspektive. I bila sam taaaaaaako velika. Mogla sam zagrliti Zemlju. I puna ljubavi grlila sam sve svojim vrtložnim postojanjem. Vrtložnim!?
Tijelo mi se počelo gibati, nekako čudno… kao da plešem neki kružni ples… spiralni… zmijoliki… nevjerojatno lijep… I kao da u meni postoji neka ženstvena inteligencija, nezavisna od mene, a opet, nemoguća bez mene… Bila je to neka… plesačica… zaigrana, nesputana, slobodna, radosna… Oh Bože kako je lijepa i uzbudljiva! Ludo! Idem dalje… Svijest mi probija prostor i ispaljuje u svemir… I svemir pleše… I ja plešem… I mi smo ples… Igra… Ja, svemir, igra???
Igra… Život je igra!!!
Igra čudesna do srži kao i vlastito postojanje.
Igra posve nedjeljiva od postojanja.
Igra kao sama njegova bit.
Igra ista kao… ja…