Slike raznih religija svijeta prikazuju ljude s krugom oko glave. Nekad sam mislila da su to astronauti. Danas znam da su to sveci, a da je krug forma onoga što je ostalo od ljubavi. Koje ljubavi?
Ima jedna legenda…
Govori o iskonu, o vremenu kad su žena i muškarac bili dva pola utjelovljene božanske ljubav na Zemlji. Njihova su tijela bila otvorena, protočna i zadovoljna. Srce im je bilo radost i mir, a svijest i svijet jedno. Svijetlili su zlatnim suncem pleksusa. Energija njihova sjaja bila je ljubav: blistava, uzvišena, prelijepa. Proizvodila se voljenjem: čistim i ekstatičnim. Vođenje ljubavi bio je čin obnavljanja i uzdizanja, i njih, i prostranstava oko njih. Na ljubav bogova i boginja, okolna bi priroda odgovarala čarobiranjem boja, mirisa, čudesnih oblika. Zrak bi se punio nektarom cvjetnog praha, a vjetar bi izvodio najvelinčastvenije simfonije koje je uho ikada čulo…
Dolaskom matriksa, vođenje ljubavi počelo se obezbožavati. Duhovno prosvjetljena bića zamijenila su emocionalno zahtjevna. Ovisna i zbunjena. Dok je muškarac zaposlenošću ili zaležanošću nestao u bijegu, žena je postala ćudljiva i čangrizava. Izgubivši autoritet ljubavi, muškarac je zavladao ženom fizički i financijski. Onda se žena pobunila i zatražila ravnopravnost i samostalnost. No, dobila je samo ljušture muškosti na račun iscrpljivanja ženstvenosti. Onda je muškarac postao mekan i slab. Onda je nju zaboljela glava. Onda si je on našao dečka… Jaz! Sjaj ljudskih bića se smanjivala. Mrak.
I doista… najjači je prije svitanja… Jer duboko u srcu svakog od nas, preživjela je iskra sjećanja na… ljubav i raj.