Kao da nam je cijela kultura na terapiji pozitivnog mišljenja i to na onaj neki fuj način koji negira problem, izbjegava suočavanje i odbija djelovanje.
Kada se babuška guši u živom blatu, a pritom pjeva „što je danas lijep i sunčan dan“, onda to nije pozitivizam nego idiotizam.
Kada boginja upadne u blato do grla, ona gadno opsuje. Ali ima povjerenja u sebe da će se iz njega iščupati, ma kako duboko ono bilo jer zna da je sposobna za to i da joj u blatu nije mjesto.
Zašto radiš posao koji ne podnosiš? „Jer mi nudi sigurnost da ću i sutra moći pojesti sendvič s parizerom i jer me ne drži na kiši?“.
Zašto živiš s partnerom kojeg ne voliš? „Jer ne pije i ne tuče me.“
Zašto koristiš pozitiviziranje da prihvaćaš stvari koje su ti neprihvatljive? Znaš li što činiš?
Zna Rudolf Steiner kad kaže „Biće čovjeka se razara kada mu se glava bavi onim što srce neće“.