Adaptiram stan, pa mi kroz kuću prolaze razni majstori. Svega sam se naslušala. Ali Boris je ostavio dojam. Žena ga je napustila i povela sa sobom njihova sina. Još uvijek je zbunjen. Nije mu jasno zašto im se brak raspao? „Naravno da smo imali problema. Koji brak ih nema!? Ali ipak nisam mislio da će do ovoga doći“ priča Boris. „Jeste li voljeli svoju ženu“ pitam ga? „Daaa“ odgovara on s podrazumijevanjem. „Kako“ pitam? „Kako!? Ne razumijem pitanje.“ Ja ga preformuliram: „Što za Vas znači obitelj i dom?“ Nato će on k’o iz puške: „Frižider, krevet i televizor. I to tim redoslijedom!“ „A gdje je žena u svemu tome?“ Pogleda me k’o da sam maloumna: „Kako gdje!? To je bar jasno! Žena šeta između frižidera i kreveta, ali daleko od daljinskog.“ „A gdje je dijete?“ „Dijete!? Pa tu, svuda, negdje“… Negdje = nigdje. Ali Boris to ne shvaća. Jer on je lik manjkavog intelekta i karaktera. No, precizno je postavio paradigmu obiteljskih prioriteta jednog tipičnog antimuškarca: OBITELJ=F+K+T, s tim da je ŽENA=F+K-T, a DIJETE=F-K-T.

Učiteljica jedne škole dala je djeci zadatak da napišu sastavak na temu „Koju želju bi htjeli da im Bog ispuni?“. Treba li se čuditi što je jedan dječak napisao kako želi da ga Bog pretvori u televizor!? Priča je obišla web jer je taj dječak progovorio o želji milijuna druge djece. Naime, mali piše: “Bože, molim te, učini mi nešto posebno – želim zauzeti važno mjesto koje televizor ima u našoj kući. Želim da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim biti centar pažnje, da me čuju bez prekidanja i pitanja, da me shvaćaju ozbiljno i da mi vjeruju. Želim biti u društvu svog tate kad dođe kući s posla, čak i kad je umoran. Želim da me moja mama želi, čak i kad je uzrujana, umjesto da me ignorira. Želim da se moja braća bore kako bi bila sa mnom. Želim osjetiti kako moja obitelj, barem ponekad, sve ostavlja sa strane, samo da bi provodila vrijeme sa mnom. Želim da navijaju za mene, da se smiju mojim glupostima. Želim ih zabaviti i učiniti sretnima…“

Spomenuh li da adaptiram stan? OK… „Gdje ide televizor?“ upita me majstor Boris. „Stavite ga tu, sa strane.“ odgovorih. „Zašto? Pa ovdje mu je bolje mjesto, centar.“ primijeti Boris. „Ne! Tu ću napraviti kamin.“ „Kamin!? Mislite, pravi? Nosit ćete drva? Što će Vam ta gnjavaža!? Ako baš želite vatricu, na televizoru si možete narihtati program koji emitira vatru u rieltajmu, 3-4 sata, koliko hoćete…“ „Ne, ja hoću pravu vatru.“… Hoću da u svome domu, s onima koje volim, sjedim oko vatre. Hoću da uz vatru pričamo. Da uz vatru šutimo. Da se uz vatru gledamo. I osjećamo… Ali Boris me gleda k’o da sam sišla s uma: „Vi se, ono, bavite pisanjem… pišete nešto o… čemu ono… kozicama… boginjama? Da niste malo odlijepili od svega toga?“ Hm, da… Mogu misliti kako jednom antimuškarcu djeluju moje priče o „muškarcu koje je svjestan svoje svrhe“, „koji postavlja duboka pitanja“, „koji zna brinuti o djeci“ i „koji zna voljeti ženu“… Hahahaa… Kada bi jedan antimuškarac, u centru doma, umjesto televizora dobio vatru, komunikaciju i bliskost – pa taj bi pao u komu…

Ali… kad malo bolje promislim… Bolje on, nego ja!