Često sanjam svoje voljene koji su preminuli. I nikada mi nije čudno što ih vidim da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Ali mi bude čudno što ne mogu dokučiti njihov status: jesu li živi ili mrtvi? A čak i da ga znam, nikako se ne mogu sjetiti u čemu je razlika, kao ni kakva bi trebala biti upotrebljivost te informacije? Stoga ih ponekad u snu pitam, tek onako: „Zar vi niste umrli?“ Ako me obavijeste da jesu, ali da su se predomislili ili samo svratili – imam vrrrrrrlo nezgodnu situaciju!
Kako ću sada ljudima objasniti njihov povratak iz mrtvih – kad sam već svima slagala da smrt postoji? Kakva sramota! S druge strane, kako da samim povratnicima objasnim da više nemaju svoj krevet, robu, stvari? Sve sam podijelila! Hoće li ih to povrijediti? Kako sam mogla smetnuti s uma da to što nisu živi ne znači da su mrtvi? Glu-pa-ča! Neugodno mi je, ali što da radim!? No, ako je u pitanju moja majka, onda nema problema. Ona je uvijek oduševljena što sad ima sasvim opravdan razlog za još jedan šoping…
Hm! O kakvoj mi to stvarnosti govori podsvijest kroz ovakve snove?
Za informacijama o prirodi fizičke i nefizičke stvarnosti tragam posvuda: po knjigama, dokumentarcima, znanosti, religiji, mitovima, te spoznajnoj mašti. No, nekako najsnažnije zatreperim na svjedočanstva ljudi koji su prošli, ili iskustvo „tik do smrti“, ili su pod hipnozom širili svoju svijest i prisjećali se „života između života“.
Proučila sam na stotine takvih slučajeva. U pozadini neobično živopisnih, vibrantnih i specifičnih iskustava i izričaja klijenata, nemoguće je ne primijetiti kako se jasno ocrtava visoka organiziranost duhovnog svijeta – definirana procedura prelazaka život-smrt-život, prostori s različitim funkcijama, suradnici s različitim ulogama, metode kreiranja i realizacije zadataka, i slično.
Jedno od univerzalnih iskaza govori o preciznom razlikovanju „tijela i bića“, odnosno, „manjem i većem ja“. A to je upravo ono što podrazumijevam kada kažem „babuška i boginja“. Razlažući pa spajajući njihove iskaze o „nad ja“, dolazim do toga da je boginja organizirana energija i svijest napravljena od svjetla. Njezin dom je prelijepi svijet duha.
U nefizičkom svijetu, sva Bića su prihvaćena, poštovana, priznata i slavljena. Svako ima dubok osjećaj pripadanja. I sva ona dijele zajedničku strast za postojanjem. Jer ono je blaženo i ispunjen radošću, koja je toliko temeljna da predstavlja nešto osobito samo izvan tog stanja postojanja.
Ono što mi na Zemlji zovemo „vodičima“ ili „anđelima“, klijenti u proširenoj svijesti prepoznaju kao članove svoga tima koje nazivaju „prijateljima“, „kolegama“ ili „ratnim drugovima“. S tim duhovitim Bićima postoje u stanju međusobnog uvažavanja, osobne odgovornosti i zajedničkog stvaranja.
Nakon smrti tijela babuške, a u jednoj od faza povratka Kući, boginja se zaustavlja u prostoru obnavljanja i pomlađivanja. Tu opušteno luta kroz svoja sjećanja. Dok gleda svoja iskustva, može osjetiti svaku posljedicu, koju je njezina misao, riječ i djelo imalo, ne samo na ljude s kojima je imala neposrednu interakciju, već i na širi fizički svijet, i dalje, iznad vremena i prostora.
Prilikom pregleda proživljenog života, boginji je posve neinteresantno da li je bila pametna ili glupa, sramežljiva ili bahata. Grijeh i karma je ne zanimaju. Jedno od najvažnijih kriterija uspješnog života mnogih Bića je pitanje – da li je bilo zabavno? No, ideja „zabavnog“ je u duhovnom svijetu šira od prizora piva i roštilja sa zvučnom kulisom Miše Kovača.
Ideja „zabavnog“ u nefizičkom svijetu je ono što je bilo iznenađujuće, uzbudljivo i pustolovno. To je iskustvo koje ti je dalo više nego li si mogla pretpostaviti, koje te nadogradilo za nešto novo, koje je proširilo tvoje osobne granice i kreativni potencijal, a čije su se posljedice potom reflektirale kroz fizičku i druge dimenzije stvarnosti.
Iz perspektive nefizičkog, boginja jasno vidi kako su naša uvjerenja, misli i mašta, kreativne sile ovoga svijeta. Pažnja i namjera stvaraju manifestacije, kako tamo, tako tu, jer tamo i tu nisu razdvojeni. Te naše kreativne sile ne utječu samo na to kako vidimo ono što doživljavamo, one stvaraju točne fizičke manifestacije koje mi onda doživljavamo kao individualnu i kolektivnu stvarnost.
Mi manifestiramo čak i ono za što bi se zakleli da sebi nikada ne bismo učinili. Zašto? Svijest boginje ima širu perspektivu nego um babuške. Stoga boginja može odabrati iskustvo s kojim babuška neće biti oduševljena. Možda će ga, iz svojih kulturoloških uvjetovanja, čak i osuđivati. No, na kraju će uvijek babuška i boginja kreirati zajedno.
Kad se babuški dogodi bol, ona će tonom žrtve i nemoćnice zavapiti: „Zašto se ovo događa baš meni?“ Međutim, teške stvari događaju se svima, a pustolovina je u tome, kako se nosimo s njima? Jer, srećom, čak i babuška može promijeniti perspektivu i potražiti vrijednost u svemu što doživljava: „Za koje je ovo dobro?“
Ukoliko se boginja želi ponovo spustiti u tijelo babuške, to je njezina odluka. I nju u potpunosti poštuje njezina duhovna ekipa. Utjelovljuje se kada, zajedno sa svojim timom, procijeni da bi njezine specifične vještine upotrebe energije bile od koristi u fizičkom svijetu – pod pretpostavkom da se na neki specifični način implementiraju na određenom mjestu i vremenu.
Za bivanje u fizičkom svijetu potrebne su vještine fokusiranja kojima se proširena svijest povlači i zadržava unutar fizičkog uma i tijela, kako bi sudjelovala u kolektivnom, kokreativnom iskustvu fizičkog postojanja. Kako kaže jedna „povratnica“, „to je vještina poput one koja ti treba da voziš boeing metar iznad tla, i to naopako“. Zato tvoj duhovni tim preuzima „kontrolu leta“, tunira tvoju svijest, energiju i frekvenciju. Brizi nad tobom se tvoj „leteći odred“predaje anđeoski pažljivo.
Ta se „povratnica“ zove Natalie Sudman. Tijelo je napustila nakon što je bomba raznijela vozilo u kojem je bila. Međutim, nakon konzultacija sa svojim duhovnim timom, odlučila se vratiti u fizički život. Naime, njezin ju je „leteći odred“ potaknuo da na nove načine koristi svoje energetske vještine u fizičkom svijetu, a kojih se ona sama nije sjetila. Stoga je sa svojim „frendom“ lebdjela iznad tijela. Promatrali su kako kroz tijelo struji energija. A onda su se počeli igrati s njegovim iscjeljenjem.
Napravili bi nešto kao zamah rukom i tako postavljali specifične ozljede u tijelo. Odmah bi vidjeli holografsku projekciju posljedica, odnosno, kako bi taj set ozljeda oblikovao budućnost. Iz te perspektive, ni jedna im ozljeda nije bila užasna. Samo smiješna. Jer, znali su da je svako fizičko iskustvo „privremeno kreativno istraživanje“. U stanju proširene svijesti znali su da vječno Biće ne može biti povrijeđeno. Sve što bi se dogodilo s fizičkim tijelom bilo je zanimljivo i uzbudljivo.
„Glupirali smo se duže vrijeme postavljajući ozlijede“ priča Natalie. „Zamahnuli bismo rukom i odrezali moju desnu ruku. Uprizorila bi se budućnost u kojoj sve ponovo učim s lijevom rukom. Valjali smo se od smijeha… Novim zamahom ruke bismo šrapnel u glavi pomakli koji centimetar. Tada bih imala kognitivne poteškoće. A mi smo mislili kako je to urnebesno…“
No, te stvari očigledno nisu smiješne kada je boginja u fizičkom tijelu babuške. Tada to može biti dugo i mučno iskustvo. Stoga je potrebno procijeniti težinu stvarnosti, kako bi nas izazovi približavali cilju, a ne nas odvlačili od njega…
„U jednom smo se trenutku prestali glupirati, pa sam odabrala svoje ozlijede koje će mi pomoći oko onoga što sam odabrala učiniti“ – objašnjava Natalie. „I ne samo da sam odabrala ovo iskustvo – osobno sam ga kreirala! Još uvijek imam u glavi holograme koji prikazuju dugoročne efekte te nesreće i vrijednosti utkane u nju.“
I Natalie potvrđuje da su, gledane iz proširene perspektive, čak bolne i užasne stvari ultimativno lijepe i vrijedne. Za boginju je fizički svijet nevjerojatna kreacija. Ekvivalent je avanturističkog filma kojeg možemo kreirati, a zatim u njemu glumiti. S obzirom da glumce ne možeš ozlijediti, nije važno kroz kakve horore ih provedeš. Važno je napraviti dobru priču.
Dobra priča je ona koja uvećava dobrobit sebe i drugih Bića.
Klijenti, koji su ušli u „život nakon života“, pripovijedaju kako to nije svijet nametnutih autoriteta. Svatko je autoritet samome sebi, a jedni drugima smo partneri u „kreativnom istraživanju fizičke realnosti“. I dok se neki utjelove zajedno s nama, drugi ostaju „s one strane“ kako bi nam pomogli održavati proširenu perspektivu dok je mi sužavamo, u cilju fokusiranja na fizičko tijelo. Oni komuniciraju s nama na različite načine. Tako pomažu boginji u tijelu babuške da ostane na putu koji je odabrala istražiti.
Kada se Natalie vratila u fizičko tijelo, vozilo u kojem je bila, još uvijek se kotrljalo. Bila je puna šrapnela, a kosti ruke i desne strane lica su joj bile smrskane. Nedostajao joj je i komad lubanje. „S obzirom da sam imala pravu rupu u glavi, to je bila ozljeda na račun koje su padale ponajbolje šale“ – prisjeća se Natalie kreiranja ove ozljede iz nefizičke realnosti. Međutim, kada je otvorila oči, shvatila je da ne vidi na desno oko. Dok se pitala koliko je teška ozljeda oka, sjetila se sna od prije dvadeset godina…
Tada je u snu posjetila svoju pokojnu baku. Ona je u tom njezinom snu bila slijepa, ali je slikala prekrasne slike. Natalie ju je upitala, kako slika tako prekrasno kada ne može vidjeti? Baka joj je odgovorila: „Natalie, ne trebaš oči da bi vidjela!“ Čim se sjetila tog sna, Natalie je postala uzbuđena.
„Pitala sam se, ako ne mogu vidjeti na to oko, da li to znači kako ću i ja sada moći druge svjetove vidjeti jasnije? Mislila sam da će to biti tako cool. Shvaćam kako to sada zvuči poremećeno. Ali to je bio tako moćan trenutak – trenutak u potpunosti lišen straha! Ispunjen samo znatiželjom. Bila sam fokusirana na uzbuđenje zbog iskustva kakvog još nisam doživjela…“
Nekoliko tjedana kasnije, dok je u bolničkoj sobi ležala omamljena od lijekova i nepokretna, više nije bila tako uzbuđena. Samo je mislila kako bi bilo lijepo vidjeti na oba oka. „Ja sam umjetnica, želim vidjeti“ prisjeća se Natalie. „I dok sam tako kukala nad sobom, pojavila se misao: nije važno, to je samo narednih četrdeset godina! Ta me misao toliko potresla da sam se počela smijati. No, u tom sam trenutku imala podijeljenu svijest pa sam mogla osjetila istinitost te misli. Četrdeset godina – to stvarno nije važno!“
Ti i takvi trenuci, a koje „povratnici“ doživljavaju kao duboke istine, su trenuci u kojima boginja, praveći slalom između raznih kulturoloških uvjerenja matriksa, pronalazi put do uma babuške, ne bi li je probudila.
„Nisam žrtva nikoga i ničega“ objašnjava Natalie. „Znajući kako sam sama kreirala vlastito iskustvo iz vrijednih razloga – patnja postaje nemoguća. Svako iskustvo ima potencijal da bude zanimljivo i uzbudljivo. No, ni ja se toga ne sjetim svaki dan. Ali mogućnost da vježbam, budem voljna i otvorena prema toj perspektivi – to je izbor koji je uvijek dostupan.“