Babuška vjeruje da je manje baba ako sakrije svoje godine. Ona se srami količine vremena provedenog na Zemlji. Međutim, babušku ne čini starom protok vremena – već njezina vlastita mentalna neprotočnost.
Ona gomila vjerovanja i pretvara u fix ideje. Gomila gorčinu, zamjeranje, bol i pretvara u bolest. Ona gomila stvari po kući i prašinu na duši. Babuška je nakupina starih podataka pod čijim se teretom jedva kreće, jedva misli, jedva diše. I na kraju se stidi sebe takve pa okrivljuje vrijeme. A vrijeme nije ništa krivo. Baš suprotno…
Pogledaj stabla! Pogledaj samo kako je hrast ponosan na svoje godine! Jer sa svakom novom godinom on je sve veći, jači, moćniji, veličanstveniji. Kao i mi. Jer i mi rastemo s godinama – raste naše svjetlosno tijelo. Jer mi smo banke svih čestica svjetla koje smo u životu stvorili akordima svojih dobrih misli, riječi i djela.
Zato boginja vrijedno i zanosno radi na stvaranju svjetla u svijetu. Čini to živeći svoju specifičnu svrhu. I nije u stanju dijelite ljude na mlade i stare. Za nju su ljudi ili živi ili krepani. Naime, većina ljudi koje susrećeš u prolazu su odavno mrtvi. Njihova znatiželja je mrtva. Njihova spoznajnost je mrtva. Njihova smjelost je mrtva. Njihova radost je mrtva. Njihov naboj je mrtav. Njihov um je tup. Njihov pogled je prazan. Njihov dodir je hladan…
Živih ljudi je malo. Oni su tek iznimke u moru biorobota koji, svakim novim ponavljanjem svojih fraza i obrazaca, postaju sve stariji i stariji. Bioroboti su programirani na samouništenje na način da čine ono što misle da moraju činiti, iako to nešto ne donosi rezultate. Jer strah je njihov programer. I zakon. Ali ne i za boginju…
Ona snagom duha odbacuje strah i autentičnošću osvjetljava mrak. I zato je njezino svjetlosno tijelo vremenom sve veće, blistavije i svježije. Tako postaje blagoslov za sve širi radijus svoga okoliša. I to samim postojanjem. Samom sviješću: ja jesam.