Nekad je bio fak in, a potom mačo tip od biznisa, društvene moći i ugleda. To je stari znanac Roki. Bavi se građevinskim poslovima. Iako bi neki rekli, mafijaškim. No, dogodila mu se Lada koja je predana duhovnosti, samoostvarenju i prosvjetljenju. Njega zanima stjecanje, a nju doprinošenje. On voli nadmetanje, ona suradnju. On je posvećen uspjehu, ona učenju. On voli novac; a ona voli njega…
„Morao sam prekinuti s Ladom“ obavijestio je jednog dana prijatelje. „Nju ne zanima moj novac! Pa kakva je to osoba!? To znači da nema ambiciju. Ona zahvaljuje na sitnicama sadašnjosti. To nije žena s kakvom mogu graditi veliku budućnost.“
Nakon prekida s Ladom, Roki je u rekordnom roku pronašao novu, mlađahnu partnericu. Cica je sve ulagala u svoju „karoseriju“: XS krpice, XL silikone i XXL statusne simbole. Zahvaljujući vrtirepanju, bila je u stanju Rokija cijediti do bankrota. Ali Roki je u tome uuuuuuživao. Zbog njezinih se nezasitnih financijskih potreba osjećao tako poželjnim, muževnim i mega. Ukratko, nakon traume od veze s nezahtjevnom, uravnoteženom i mirotvornom vegankom koja voli sok od celera i “mijenja svijet mijenjajući sebe”, ovaj je sponzor konačno pronašao sponzorušu svog života! Kakvo olakšanje za jednog Balkanca!
Olakšanje za minibalkanca, ali ne i za megabalkanca – kakav je u duhu ostao Djed. Stamen je to i neobičan čovjek. Šaputalo se da je jedan od čuvara sjećanja na sveti misterij starovjeraca. Riječ je o vjeri praroditelja u prirodu i njezine sile. Starovjerci su znalački koristili energije prirode, posebice energije vode, vjetra, biljaka, velikih stabala ili kamenja iz riječnih brzaca. To je znanje djelovalo poput magije, moćno i neobjašnjivo. No, religije i znanost su protjerale magiju spaljujući vještice. Tako je stvoren dojam da je povijest ljudskog društva povijest uvećanja pameti. Ali Djed je pamtio jednu drugu povijest i odlučio je prenijeti na praunuke. Imao je dvojcu. Jedan od njih je bio Roki. No, on je bio previše babunast za tu svetinju. Stoga je „povijest zlata vrijednu“ povjerio praunuku zlatna srca. Ona je od njega načinila izuzetnog čovjeka. Zove se Perun.
Konvencionalna „povijest uvećanja pameti“ se svaki puta spotakne na megalitsku kulturu. Naime, u njoj postoji paradoks: što ideš dalje u povijest, to megalitske zidine postaju sve veličanstvenije, kamenje sve veće, spojevi sve savršeniji, a način gradnje neobjašnjiv i neizvediv za današnje Rokije. Megakultura tjera na istraživanje metafizičke strane povijesti. Ali zašto ne!? „Čeprkanje po nevidljivoj povijesti iznimno je zdrava gimnastika za duh. Na taj se način čovjek oslobađa odbojnosti prema ‘nemogućem’. Ona je najčešća prepreka spoznaji. U kombinaciji sa zakržljalom maštom. (…) Freude i Einsten, primjerice, su svoj najveći trud uložili u maštanje. Zamislili su stvarnost potpuno različitom od podataka koje priznaje razum. A onda su, na temelju te projekcije, uspostavili skupove činjenica koje su kasnije potvrdili pokusima. (…)“ – pišu Louis i Jacques u knjizi „Jutro čarobnjaka“.
Isto tako, čini se da tehnološka čudesa megalitske civilizacije nije moguće objasniti bez mašte i starovjerskog znanja Slavena o upravljanju energijama prirode. Naime, u kameno doba je na Balkanu bilo metalno doba. Prije deset tisuća godina postojala je visoko razvijena metalurgija i rudarstvo. Balkan je bio brdo zlata, krcat rudnicima. I upravo zbog njega su Turci u srednjem vijeku krenuli na Balkan. Samo su u manastiru Resava s freski ogulili šesto kila zlata. Koliko su poskidali s drugih balkanskih manastrirskih lokacija koje imaju još i mreže tunela, oslikane pećine, podzemne crkve… to nitko ne zna. Na lokalitetu Kale-Krševici je navodno izgubljeni grad srebra Damastion, stotine je savršenih kamenih kugli na Osogovskim planinama, zatim Cocev Kamen – grad uklesan u vulkansku stijenu, sa stepenicama, sobama, klupama, bunarima. Navodno je tamo i pra-sfinga za koju bi znanstvenici svijeta prodali i vlastitu mater…
Ma megalitski Balkan je čudo! Ali ga ne možeš shvatiti ako ne vjeruješ u magiju. Ili bar šljivovicu. To je autohtoni balkanski napitak koji se danas svrstava u alternativnu medicinu. Šljivovica je za tijelo. Magija je za dušu. No, treba zadovoljiti i um. Jer istražujući daleku povijest, logika uma se narušava. Bar u kontekstu starih informacija. Um treba nove informacije. Od kuda ih dobiti? Biljke i životinje dobivaju informacije iz prostora. In-formacija ulazi u-formaciju, trans-formira je, a potom se vraća u prostor. Iz toga proizlazi da je informacija živa, inteligentna i visokoorganizirana supstanca koja utječe na procese. Ona dolazi po nekoj višoj volji, ali se može prizvati i pitanjima. Pitanja su ključ! A moje ključno pitanje je: što bi kasnije s Rokijem i Cicom?
Dvadesetak godina kasnije, Roki i njegova sponzoruša legalizirana brakom i unaprijeđena u „gospođu“, predstavljaju utjecajne društvene čimbenike jedne banana države. Ali, kako se obitelj povećavala, tako se njihova ljubav udaljavala. Pored bogatstva, stekli su i nešto kilograma. Ne puno ali primjećuju se kad sjednu. Tad se njemu stomak spusti dolje, a njoj se suknja digne gore. A konkurenti to vole jer sve se mane broje dok pred Big Bossom privid savršenstva kroje.
Boss Rokija i njegovih kompanjona je neobičan i samozatajan lik. Dojmljiv muškarac dozirane društvenosti i gromkog autoriteta. Više govori djelima nego riječima. U svojoj sabranosti jasno vidi veze i odnose koji su drugima nevidljivi pa njegov dosljedan uspjeh nazivaju tek „sretnim slučajem“. Kako god, on nikada nije uhvaćen u malodušnosti. Neka suština u njemu ostaje nedodirnuta, čak i usred nervoze visokog biznisa ili gadosti onih koji sebe nazivaju „poslovnim ljudima“. Njega zovu Perun.
Iako Perun posjeduje imperij o kakvom njegov daleki rođak, a sada ambiciozni poslovni sluga može samo sanjati, Roki mu, zapravo, ne zavidi na bogatstvu. Ono što Rokiju ne da mira nit’ počinka je Perunova prelijepa supruga. Roki je, naime, godinama imao priliku svjedočiti i mučiti sebe prizorima u kojima ta plemenita i mudra žena pupolja, cvjetulja, rađa, dobiva više boje, sjaja i intenziteta, te postaje sve čudesnija, uzbudljivija i ljepša. Postaje boginja. Lada…
U životu ispadne da ženu odbaci muškarac kojeg ona sebi nije ni trebala priuštiti. Ali, život nije linearni niz sve pametnijih izbora – kao što, uostalom, to nije ni povijest! Život je nešto drugo. Jer da je Lada izbjegla Rokija, a s njim i slomljeno srce, propustila bi priliku za učenje i ljuštenje pokojeg sloja babuške. A to je bilo nužno kako bi postala ona koja susreće Peruna i odgođeno dobiva stvarnu ljubav i stvarne vrijednosti. Odgoda je uvijek blagoslov.
Što ne voli babun, voli bog. Ukusi su, srećom, različiti. Aj bok! – reče Rokiju Život u prolazu, a njemu se učini da mu je pritom pokazao srednji prst…