„Mama, ZAŠTO djeca moraju ustajati iz kreveta kada im se spava, i ZAŠTO se ne mogu igrati kod kuće s mamama, macama i mravima, nego moraju sjediti u školi i pjevati glupe pjesmice, i ZAŠTO moramo učiti dosadne stvari, a mi djeca ionako stalno učimo, i ZAŠTO ne mogu zadržati oči otvorene kada kihnem, i ZAŠTO muškarci imaju bradavice…?“
Od kolijevke pa do groba ZAŠTO je pitanje života moga. Kakva to sila istiskuje iz čovjeka tako puno, tako snažnih ZAŠTO? Zašto je ZAŠTO tako iritirajuće, pa i kažnjivo kada nam se stvari čine nelogičnima? I zašto je ZAŠTO najglasnije kada čovjek bezglasno pada, kada se sve ruši oko njega? ZAŠTO nas Bog pušta da patimo?
Stvoritelj, Kreator, Tvorac, Izvor, Suština, Jezgro, Univerzum… tek su neki od mnogih naziva za Boga. A jedno od njih je i Biće. Biće je ono što biva, što bivstvuje. Traje bez ograničenja. Biće je postojanje izvan vremena i prostora kao bezoblična vječnost. No, što je onda to dvosložno LJUDSKO BIĆE? To je Biće koje je odabralo ljudsko iskustvo. To je Bog koji je odabrao ljudski oblik.
LJUDSKO BIĆE je BOGINJA koja je odabrala igru BABUŠKE.
Ljudsko Biće je neograničenost koja iskušava ograničenost. Cjelina koja iskušava upojedinjenost. Kao muškarac ili žena. Muškarac je Bog koji iskušava muževni, a žena ženstveni aspekt Boga. Zašto su se razdvojili? Da bi se spojili. ZAŠTO to čine? Da bi u tom povratnom procesu zvanom “ljudski život na Zemlji” spoznali prirodu sebe i svega. A priroda te sile sjedinjenja zove se – ljubav.
No, umjesto da udruže svoje divne različitosti u obogaćeni suživot, ljudi se u neprijateljstvu razdvajaju po spolu, rasi, naciji, vjeri, obrazovanju, statusu, klubovima. ZAŠTO? Zašto su žena i muškarac – najveća čežnja jedno drugome – postali neprijatelji? Zašto žene i muškarci sklapaju „mirovni sporazum“ radi udruženog napada na prirodu zvan „širenje civilizacije“? ZAŠTO stvaraju patnju?
Iskustvo patnje, kao kontrast imanentnom stanju blaženstva, a u svrhu duhovnog razvoja i rasta – to nije bila ideja Bića. To je bila ideja onih koji su se odrekli Bića. I samo su se ti šizmatici mogli dosjetiti „igara gladi“. Najprikladnije oružje za ostvarenje svoga demonskog plana pronašli su u samom čovjeku – um. Samo ga je trebalo isprati, pa mu instalirati opak i naopak software. Tako um koristi nas, umjesto mi njega.
Patnja ne postoji zato što imamo um – nego zato što je u njega podvaljena misao da mi nismo Bića, nego podaci uma. Na osnovu toga smo izgradili različite osobnosti, koje nisu ništa drugo do osobni načini organizacije prikupljenih podataka. Takvo obezboženo uvjerenje o jastvu postepeno nagriza osobine koje nas čine Ljudskim Bićima. I to je jedini virus koji izaziva naše uništenje.
Jedna od tih osobina je strast. To je topla energija životne radosti koja pobuđuje kreativnost čovjeka povezanog s prirodom i njezinim stvorenjima. No, ono što se danas naziva strašću je najčešće, ili upala uma čije kompulzivno razmišljanje nagoni na besmisleno djelovanje, ili manijakalno nastojanje da se nekoga pridobije za svoja uvjerenja, ili hitni nagon za seksualnim pražnjenjem.
To nije strast, nego nemir. Energetsko nasilje, pljačka i devastacija radi ostvarenja sebičnih interesa. Posebice stručno to radi mačo biznis i salama obrazovanje. Međutim, u poslovanju i obrazovanju detoksificiranom od matriksa, to nije tako. Poduzetnici nisu otimači koji rade da se obogate, nego oni koji obogaćuju. Ni učitelji nisu obrazovne birokrate, nego širitelji svjetla.
Bar je tako bilo na izvoru vremena kada nisu postojali pojmovi, sustavi i neko odvojeno vrijeme za „odgoj“, „obrazovanje“ ili „rad“. Sve se ispreplitalo u nedjeljivu cjelinu zvanu ŽIVOT. Ispunjen. Prirodan. Svet. Bilo je tako posvuda. Ali Mediteran i Balkan – to je dom u srcu mom. Jer tu su rođeni moji praroditelji. U doba iskona, tu smo živjeli u harmoniji sa svim vrstama (jednoga) Bića.
Volim kamenje, minerale i kristale, volim biljke, volim životinje, a neke mi uzvraćaju. Životinje imaju nezamislivo snažne emocije, posebice ako ga uspoređujemo s našim, hakiranim. Stoga je ponekad životinji prijateljstvo s čovjekom važnije od onoga s pripadnicima njezine vrste. I obratno. Ljubav ne poznaje razlike. Jedno je Biće.
U Kolektivu prevladava okorjeli i industrijalizirani sustav vjerovanja da su životinje tek tijela bez duše koja služe kao naresci ili odresci. No, ulazak ljubimca u kuću, polako topi taj program. Toj se promjeni prilagođava i percepcija. Stoga sve više vidimo životinje kao Bića puna topline, suosjećanja, dražesti, duhovitosti – inteligencije! Njihovim se dodirom osjećamo duboko dirnutima.
Jedan od najpopularniji ljubimac na svijetu je pas. ZAŠTO? U arhetipskom smislu, pas je utjelovljenje energija privrženosti, odanosti, vjernosti, požrtvovnosti. Traženost ovih kvaliteta govori da one ponajviše nedostaju u ljudskim odnosima. No, tu su još i mačke, kanarinci, ribice i mnoge druge vrste. Kojom god energetskom kvalitetom nas puni naš ljubimac – sve su to energije srca.
Porast broja kućnih ljubimaca, potraga je za nedostajućim energijama srca. One su ključne u otriježnjenju da nismo podanici podataka, nego Bića srca. Kada to shvatimo, tada se mijenja naša stvarnost, odnosi među ljudima, odnosi ljudi i životinja, ali i odnosi između životinja. Dokle to ide? Ne znam, ali Biblija kaže da će „janje leći pokraj lava“.
Divlje životinje su Bića nevjerojatne moći, ne samo fizičke, već moći mudrosti i energetske prisutnosti. Njihova je osobnost puno veća nego što smo toga svjesni. Kada čovjek štiti njihovu divljinu i s divljenjem im dopušta da budu ono što jesu, tada one imaju osjećaj prihvaćenosti. Taj im osjećaj daje spremnost da uče od čovjeka pomažući mu, te se tako i same duhovno razvijaju.
Duhovno se razvijati znači istraživati i unapređivati namjeru Stvaratelja. On nam je dao sve alate da shvatimo tko smo i što nam je činiti. Nije nam dao puške da ubijamo druga Bića. Dao nam je ruke da ih zagrlimo i srce da ih volimo. Tijelo nije napravljeno da bude neprijatelj. Tada bi imali očnjake, kandže i rogove. A nemamo. Ali ih ima sila koja plete matriks mrežu.
Neznanje o sebi stvara strah iskazan kao bahatost. Prema okolini ga emitiramo u vidu kvantnih holograma. Tako ono čega se bojimo postaje prijedlog neželjenim događajima. Divlja životinja ga tumači kao grabežljivo stanje uma pa može napasti, ne bi li se obranila. Strah se ne može otjerati silom. Njega rastvaramo dovođenjem sebe u rezonantno stanje.
„Životinje žele da ljudi razumiju tko su one zaista. One imaju osjećaj zbunjenosti i tuge zbog razine do koje ih ljudi pogrešno shvaćaju. Muče i ubijaju. Bol životinjskog svijeta je ogromna. Biti most između životinja i ljudi je teško.“ – kaže životinjska komunikatorica Anna Breytenbach. A jedna dječja predstava to pojašnjava: „Svakog živog patnja boli, sve što živi – živjet voli!”
Naši su neolitski praroditelji bili savršeno svjesni da njihov život ovisi o komunikaciji s prirodom, kako životinjama, tako biljkama, mineralima, kišom, vjetrom, Suncem, svime. Stoga su taj dar dobivali samim rođenjem u prirodi. Hrast, pčele, noćno nebo, rijeka… sve je to bila njihova obitelj. Bili su blisko povezani sa svime što je bilo od Majke Zemlje.
O povezanosti drevnih Balkanca s okolnom prirodom, najviše možemo saznati od suvremenih „tragača“. Riječ je o usredotočenom spajanju čovjeka i životinje. Prilikom spajanja, tragač osjeti vezu sa svojim tijelom, životinjom, Zemljom i životom. „Mi“ dolazi na mjesto „ja“. Danas se umijeće traganja koristi kao praksa buđenja uspavanih intuitivnih sposobnosti.
Kada bi megabalkanac krenuo u potragu za životinjom, podesio bi svoje tijelo na njezinu frekvenciju. Otisak životinje bi vibracijski povezao tijela čovjeka i životinje. Um megabalkanca se ispunjava njezinom posve jasnom slikom. Potom bi ona ostavila svjetlosni trag iznad otiska u vidu srebrne niti koja bi poticala tijelo tragača na pokret u pravome smjeru.
Čak i u krdu tragač precizno detektira životinju s kojom se povezao. A to je moguće samo kad traganje vodi energetsko tijelo. Jer je na fizičkoj razini previše informacija na tlu da bi um čovjeka bio u stanju pronaći neku točno određenu životinju. „Traganje je kao ples. Cijelo tijelo je sretno. Taj ples je razgovor s Bogom“ – objašnjava tragač iz jednog domorodačkog plemena.
„Kada se na kraju staze konačno susretneš sa životinjom oči u oči, pojavi se trenutak milosti koji te baca u duboko stanje zahvalnosti. Oduševljenje je svaki puta kao da je prvi. Osjećaš se blagoslovljenim i želiš da taj trenutak milosti potraje zauvijek. NEVJEROJATAN JE DAR BITI ŽIV I DIJELITI ŽIVOT S TIM DIVNIM STVORENJIMA!“ – svjedoči jedan suvremeni tragač.
A za čim traga minibikinibalkanac? Za profitom? Moći? Užasni prizori požara, urbanizacije koja betonira divljinu, rijeke otrovane kemikalijama, more zagušeno plastikom, masovno ugibanje ptica i riba zbog ubojitih frekvencija… Znamo li što činimo? Ne možemo znati dok ne znamo tko smo. Dok se ne sjetimo da smo Ljudska Bića. Muškarci. Žene. Boginje…
Da bi opet pronašli svoju vezu s tkanjem života, potrebno je malo samotnih trenutaka u prirodnom okruženju. To će pomoći da vratiš ravnotežu i obnoviš stanje unutarnjeg mira. Dodirni zemlju bosim stopalima i uključi svojih pet osjetila. Sjedni i tiho upijaj harmonično stanje izraza prirode. Primijeti oblake i oblike, pjev ptica, šušanj lista, miris zemlje. U njima je božja misao.
Biljkama i životinjama oko sebe zrači poruku dobra. Ta svijest omekšava tijelo i um pa ono postaje propusnije za iscjeljenje svake vrste. Stapanje s prirodom liječi. Kada se tvoje vibracijsko stanje poravna sa životinjskim stanjem prisutnosti i dobrobiti, moguće da će ti prići neka šumska životinjica. Dodirni je samo ako ona tebe prva dodirne. Ostani ponizna…
I blagoslovljena…
To je svijet Majke Zemlje.
What o Wonderful World!